„Sve je to u glavi”

„Cilj nije mjesto, već sposobnost drugačijeg gledanja na svijet.“ (Henry Miller)

Putovati ili ne? Kako putovati? Kamo ići? Putovati sami ili s prijateljima? Ići na seminar i konferenciju ili ne? Prihvatiti poziv prijatelja i rodbine za posjet nekom drugom gradu ili zemlji? Voditi grupu učenika u ljetnu školu stranih jezika ili na razmjene u strane zemlje? Ići autom (ako nije drugi kontinent u pitanju) ili vlakom/avionom? Ili možda motorom? Biciklom? Nositi samo najnužnije ili tegliti brdo kofera? Detaljno proučiti i planirati put ili samo krenuti? Neka su to od pitanja koje sam bezbroj puta postavila i sebi i svima onima koji su se s velikim entuzijazmom uključili u ovaj moj projekt.

Dodatno, u razgovorima s mnogim putnicima, slučajno upoznatim u različitim situacijama i prilikama ili ne, shvaćam da ima nas koji smo probali gotovo sve. I svaki od navedenih načina putovanja ili ostajanja kod kuće, ima svoje opravdane razloge. 

Pričali smo o njihovim dvojbama, detaljnim promišljanjima o ciljevima i motivima za putovanja, načinima odvajanja sredstava, planiranjima od logistike do predviđanja najcrnjih scenarija te kako se nositi s njima.

Mnogi su me iznenadili svojim pričama do te mjere da ih moram ispričati njihovim riječima. 

Ovo je samo prva u nizu priča o izboru u životu mojih prijatelja i poznanika, učenika i kolega, koje su mene inspirirale na toliko razina da sam ih odlučila podijeliti s vama. Ako i vi imate svoj pogled na istu temu, slobodno mi se javite. Rado ću podijeliti i vaše misli u nekoj od mojih i vaših perspektiva putovanja.

Nažalost, 2020. i 2021. godina ograničile su gotovo sve sfere života, a najviše turizam i mogućnosti kretanja. No, ni takve okolnosti  nisu spriječile obitelj Supančić, Martinu i Hrvoja, da realiziraju svoje planove u vožnji biciklom, bilo s prijateljima, bilo sami. 

Hrvoje: „Naša putovanja uvijek su obilježena krilaticom da je važan put, a ne toliko cilj. Želimo svaki trenutak iskoristiti za upoznavanje prirode i svega onoga što nas okružuje i zapravo to nam ispunjava cijeli naš biciklistički put. Ono što je najvažnije u cijeloj toj priči je da želimo povezati sve prirodne ljepote koje su nam dostupne i koje zapravo biciklom najčešće možemo jedino i vidjeti. Pješice je to teško jer smo prespori, automobilom je neizvedivo baš sve jer puno toga ne vidimo. Dakle, bicikl smatramo najvažnijim sredstvom kojim ćemo upoznati najveći dio onoga što volimo i što nam je lijepo. 


Osim toga, na tom putu volimo i pomalo hedonistički živjeti. Pod hedonizmom svakako mislim na dobru hranu, na dobro društvo, na upoznavanje znamenitosti i ljepote krajeva kroz koje prolazimo i to nam je svakako jedan od osnovnih ‘postavki’ naših putovanja. Ono što daje još jednu vrijednost je naše suživljavanje s prirodom, a najlakše ćemo to učiniti tako da spavamo u šatoru, a time zapravo i respektiramo svu tu prirodu koja nas okružuje. Još je važna komponenta suživljavanja s vodom, a pri tome mislim na rijeke i jezera jer oni su uvijek dio našeg puta.


Naša putovanja su raznolika. Najčešće odlazimo tamo gdje je to jako dobro logistički pokriveno, kao što su Slovenija, Austrija, Njemačka jer te prirodne ljepote budu uvijek i propisima osigurane. Kada prolazite kroz prirodu, kada imate logistički pokriven svaki detalj, onda je to sjajno i onda ste sigurniji na  putu. Putujemo i Hrvatskom, no ono što je još uvijek problem u našoj zemlji, koju krase prekrasne prirodne ljepote ( a pogotovo, recimo, na našoj Bilogori), zapravo je razvoj logistike. Njenim razvojem biciklisti i cikloturisti bi se, kao dio biciklizma, osjećali sigurnije. Zato težimo tome da upoznajemo krajeve u Europi i ta iskustva prenosimo ovdje, na našu Bilogoru.”

Jesu li druženja strogo sportske prirode ili ima opuštenosti i ‘nesportskog’ ponašanja, zanimalo je mene.

Hrvoje:„Ah da, ima tu puno smijeha i humora, priča i evociranja uspomena na neka druga putovanja. Stajemo i da bismo se družili sa starim ‘pajdašima’, pojeli nešto fino, popili koju kapljicu. Na putu nas nerijetko iznenade mnogi svojim gostoprimstvom i ljubaznošću, pa čak i vođenjem regijama na koje nas put slučajno nanese.

Kum’ć legenda


Kada nam je najteže, nas uvijek vodi ona stara izreka, jedna misao, koja je vrlo jednostavna, koju možemo primijeniti u svim segmentima života, ali je posebno izražena kod nas biciklista, a to je „SVE JE U GLAVI!” Često puta mislimo da neke stvari ne možemo, često puta mislimo da smo na rubu izdržljivosti, ali onda kada proradi glava i kada kaže „idemo krenuti dalje”, uvijek se nađe neka rezervna snaga kojom onda možemo ići u još veća prostranstva. Naša putovanja uvijek su s osmjehom na licu. Naša putovanja obilježena su željom da naše impresije prenesemo na sve naše prijatelje. Našim putovanjima punimo baterije kako bismo izdržali do sljedećeg putovanja. Cikloturizam i sam biciklizam nama je postao i smisao života. Sve ostalo nama su sporedni putevi, a bicikl nam određuje smjer i našu osobnu esenciju.”

Martina dodaje:„ Na takvim putovanjima stvarno se mogu u potpunosti opustiti i otpustiti sav stres. Ta kombinacija pozitivnog umora, predivnih krajolika, opuštenosti i dobrog društva je ono što ih čini idealnima i na takvim putovanjima puno prije napunim baterije. Npr. jedan biciklistički vikend napuni mi baterije kao dva tjedna boravka na moru. Nikada nisam mislila da bi mi odgovarala takva vrsta odmora, ali uz malo upornosti i muke (dok nisam stekla dobru biciklističku formu) došla sam do stadija da mi klasični statični odmori (plaža, sunčanje itd.) više uopće ne odgovaraju.”


Hrvoje i Martina podijelili su sa mnom svoje misli i stavove samo nekoliko dana prije kretanja na put po Sloveniji i Austriji, na kojem su slavili dvadeset i drugu godinu braka, a na kojem je Martina, naravno prepričavajući to u šali, otkrila koliko je Hrvoje zapravo potrošio na opremu, što se na kraju pokazalo izvrsnom investicijom s obzirom na vremenske uvjete i poneke prepreke na samom putu. 

Osim biciklizma, i svog supruga, Martina ima i drugu ljubav, a to je njen posao i rad s učenicima te Erasmus putovanja na koja je vodila svoje učenike.

Martina: „ Putovanja u Finsku, Poljsku, na Cipar za mene, kao i za učenike, posebna su i nezaboravna iskustva. Osobito me čini sretnom činjenica da je velikoj većini mojih učenika to bilo prvo inozemno putovanje, prvo putovanje bez roditelja, a mnogima i prvi let avionom. Izuzetno mi je drago da su te prve uspomene doživjeli sa mnom i da ću im uvijek ostati u pamćenju po njima. Mnogi učenici su mi nakon tih putovanja rekli da su im ona promijenila način gledanja na svijet, proširila vidike i zainteresirala ih za druge kulture i običaje, produbila njihovu ljubav prema engleskom jeziku i povećala njihovo samopouzdanje. Dakle, moja misija u potpunosti je uspjela. Erasmus putovanja su zasigurno jedan od najljepših dijelova mog posla i ponosna sam što sam svojim učenicima mogla nešto tako divno omogućiti.”

Razglednice s puta

A ono što mene veseli u njihovoj priči činjenica je da osim krilatice, kako to Hrvoje voli reći, „SVE JE TO U GLAVI”, čovjek može zaista promijeniti pogled na svijet samim odabirom vrste putovanja i okoline ,bilo samo nakratko ili na duže vrijeme. U isto vrijeme, može inspirirati i promijeniti životne stavove mladih i nas malo manje mladih ljudi.

Najnovije:

Mobile Africa

Teaching English is not only my job, it is my passion, my pride and joy, my morning coffee, my daydream, my night sleep. I try

Nedjeljni doručak

Dragi čitatelji, scene rata, koje sada gledam, vraćaju misli na moje devedesete – kroz oči mlade, do tada neopterećene djevojke. No, povijest se ponavlja i

The Moon

A short story about a little girl who wants to go to the Moon. It is free! Hope you’ll like it.