Postavljanje pitanja

Igra koju ne voli svatko

“Allow your pupils to play and you’ll get to see them in their most natural state.” Waliyyah Abdulwasii

„Volite djetinjstvo! Potičite njegove igre, zabavu, slatki instikt. Tko od vas se ponekad ne požali vratiti tim godinama kad je na usnama osmijeh, a u duši mir ?!“ kaže J.J.Russo.

I doista, učimo najbolje i najlakše kroz igru te pomoću postupka pokušaja i pogreške. Igrom izražavamo svoju osobnost, kreativnost, radost ili pak tugu i strah. Sve možemo naučiti kroz igru: slušanje, čitanje, pjesme. Promatrajući djecu i odrasle u igri, saznajemo puno o njima: kako se ponašaju pred nejasnom i novom situacijom, kako reagiraju kada gube ili kada pobjede, pomažu li drugima, varaju li, imaju li koncentraciju, igraju li sami za sebe ili vole igrati timski te pomoći drugima.

Postavljanjem pitanja kada nešto ne razumijemo, saznajemo više, pamtimo više te samim tim i  naučimo više. Postavljati pitanja tijekom sata engleskog jezika može biti i neugodan  posao, jer „dječja mašta pita svašta”, a odrasli se ustručavaju te baš i ne usude pitati ono što bi zaista željeli. Stoga  postoje metode navođenja, pisanja teme na ploču, ispisa fraza i/ili nekih drugih riječi, kako bi se nabrojenim navelo na ono što  zapravo želimo osobu naučiti. 

Nekada davno, kada sam počela raditi s djecom vrtićke dobi, najdraži dio sata bio im je kada smo igrali igru „Kak’ se kaže?” gdje bi me djeca ispitivala kako reći na engleskom baka, djed, mama, stol… i ponešto smiješno pa čak ponekada i vulgarno. Odgovarala bih im na sva pitanja  uglavnom točno, a u slučajevima vulgarnih riječi pravila se da su normalne i uobičajene, ali ih prevela krivo. Da postanu pristojne. Tako je nastao „Hi! Hi!” kao prijevod jedne od najpoznatijih hrvatskih psovki.

U jednoj drugoj grupi sam, pomoću kartica za igru, postavljala pitanja i tražila da mi djeca kažu koliko ima jabuka, šljiva, autića, dok su ostala djeca, koja nisu bila na engleskom, počela gledati crtiće u susjednoj sobi. Kada je to primijetio jedan četverogodišnji dječak rekao mi je: „Ajde, debela, požuri se, crtići su počeli!” Tu nisam mogla suzdržati smijeh i toga se sjetim uvijek u situacijama kada mi se nekuda žuri. 

Kod odraslih igre i pitanja su drugačija, opreznija i uvijek vezana uz neku temu, gramatičku strukturu, vokabular. Poput binga, potapanja brodova, pogađanja zanimanja, radnji, Taboo, Catch Phrase. Ne vole postavljati pitanja, no tada ja postavljam pitanja njima i pokušam ih motivirati da ista ili slična postave jedni drugima. Naravno, sve ovisi o razini znanja i krajnjem cilju što želimo osobe naučiti.

Srednjoškolci su u početku suzdržani, to im je ‘glupo’ jer ‘ne znaju što bi pitali’, na što ja obično odgovaram: „Zar vas ništa ne zanima o meni i drugim učenicima iz grupe?“

Odgovor je NE, ali ipak krenu, namjerno s ‘What’s your favourite colour? Do you like ice cream?’, ali s vremenom ta su pitanja prerasla sva moja očekivanja. 

I dan danas ‘tjeram’ polaznike da i oni meni postavljaju pitanja, a ako nemaju ideju što pitati, uvijek postoji Google, u čiju tražilicu mogu upisati  ‘Topics for conversation’ et voilà! Your perfect lesson is here.

Najnovije:

Mobile Africa

Teaching English is not only my job, it is my passion, my pride and joy, my morning coffee, my daydream, my night sleep. I try

Nedjeljni doručak

Dragi čitatelji, scene rata, koje sada gledam, vraćaju misli na moje devedesete – kroz oči mlade, do tada neopterećene djevojke. No, povijest se ponavlja i

The Moon

A short story about a little girl who wants to go to the Moon. It is free! Hope you’ll like it.