Nedjeljni doručak

Dragi čitatelji, scene rata, koje sada gledam, vraćaju misli na moje devedesete – kroz oči mlade, do tada neopterećene djevojke. No, povijest se ponavlja i sve ovo sada proživljavaju ponovno djevojke u jednoj drugoj zemlji. Isprike na psovkama, ali govorni jezik ne može bez njih.

„Koji kreten sad puca? U nedjelju ujutro?!“

Probuđena iz sna opsujem u sebi, taman se krenem okrenuti na drugu stranu kad ono.. rafali, buka, komešanje, vika, još pucnjave te tupi udarac u neposrednoj blizini…

„Netko je pred vratima, bog te!“ kaže moj muž.

Odgrnem ja zavjesu, a pod mojim balkonom vojnici, do zuba naoružani, polijegali na tlo i čekaju… U čudu te poprilično zbunjeno pogledam muža.

„Ovi su ozbiljni, izgleda. Totalno naoružani, spremni za borbu! S kim? Što se događa? Otkud rafali? A mi nemamo hrane ni za danas?“ taman izustim, kada se začuje uzbuna.

„Jebi ga sad! Ne mogu ni u trgovinu!“

Istog trena počnu frcati bombe, a muž i ja se bacimo iza šanka u kuhinji i od straha, ili šoka, puknemo se smijati jer nismo baš sigurni kako će nas šank ,napravljen od iverice, spasiti od granate. Vani se čuje sve više buke, koraka, povika, a mi i dalje iza kuhinjskog šanka, sada već ljuti -svatko iz svojih razloga.

Ja ljuta što ne mogu spavati i što nemam ništa za jesti, a on što zna da je sada stvarno počeo rat i da će morati u vojsku. Još uvijek sam uvjerena da je to neka rendom akcija i da neće biti nikakvog rata.

Pa tko će normalan započeti rat!? Pa nismo valjda takvi pehisti. Da rat počne ranom zorom u nedjelju, prije doručka?!

No, susjedi jesu nešto šaputali o nekakvom napadu, da se trebaju staviti vreće s pijeskom, pripremiti torba s osnovnim stvarima za slučaj da nas napadnu, da nismo baš bez ičega. Gluposti, mislim ja u sebi, pa ovo su devedesete, neće biti nikakvog rata.

Zatim  krenem s poslom, zaboravim da se negdje tamo već odavno puca i da padaju bombe jer moram raditi jer nemam vremena misliti na rekla-kazala. A i ne zanimaju me naklapanja. Moram vratiti novac koji sam uložila, eto baš te jeseni 1991.

„Što ćemo jesti? Da idem gore kod staraca?“ pita moj muž, no usred tutnjave, pucnjave i bombi, svako popraćeno trzajem naših tijela ili saginjanjem i pogledom olakšanja …“ fju, i ovaj nas je promašio!“ Čujemo još glasnije povike:

„Evo, ovuda… ne bojte se, samo skočite, mi vas držimo!“ Otvaraju se vrata. Ulaze starci i susjedi iz zgrade preko puta, jedan po jedan, njih šestero, nose doručak sa sobom.

„Fala ti bože, već sam mislila da ću umrijeti od gladi!“

Vele, taman su počeli jesti kad je krenulo. Sad meni više ništa nije jasno. Što susjedi rade kod mojih staraca na doručku i to s djecom? Nije da je to baš bilo normalno. Nisam ni pitala, a oni krenu:

„Prije par dana čuli smo u zgradi da se vojna lica nešto spremaju, nose stvari, zvone telefoni, šapću po hodnicima pa smo došli reći tvojima da idemo k tebi u podrum, ako bude kakve pucnjave. Ti imaš i televizor i wc i kuhinju i sve! Kod nas je sve u podrumu zgrade vlažno, a i nema nikoga jer su sve obitelji vojnih lica u kasarnama ili tko zna gdje već!“ ljutito kaže susjeda, a ja ne znam trebam li postavljati potpitanja ili da se nasmijem ovom s ‘televizorom i sve’ ili da šutim. Taj moj fatalni podrum ustvari je stan u suterenu, više vani nego u zemlji. No, nek bude podrum! Nema veze. Glavno da ima televizor i sve.

„I eto, baš kad smo počeli jesti, krene…“ pokuša nastaviti susjeda.

U tom trenu zazvoni telefon. Zove drugi susjed, kuća odmah do naše:

„Evo, dečki iz Varaždina su u mojoj garaži i jedan je moro na wc, pa veli počeo je napad. I pazite, veli da je neki tenk izaš’o gore u ulicu. Jebote, nisam ni oka sklopio, ni kavu popio, noćas sam stigo iz borbe u Lipiku i poslali nas doma na dopust! Super mi je dopust, nisam se ni posr’o kak spada! A gdje ste vi? Veli Varaždinec glave dolje! A jebote, idem po karte i kavu. Ajd, držte se! Evo ovaj se posro, javim šta je dok drugi dođe!“

Urnebes usred paljbe i frcanja metaka, mi se smijemo ko ludi. A naši Varaždinci, pogledam ja kroz prozor, trče cik-cak po cesti jer neka budala iz zgrada puca po njima. Kud će sad, jadni? Sa strane samo živice i grmlje, i jedna prazna kuća, i susjedova garaža. Valjda budu svi stali tamo.

Nakon sat-dva međusobnih pogleda ‘jel se to stvarno događa nama?’ malo smo se izgubili, svatko u svojim mislima. Sjedimo na podu, upalili smo radio. Klinci začudo mirni, igraju se Čovječe, ne ljuti se i s velikim žarom ruše figure na ploči, dok se vani ruše žive figure. Mi pijemo ko zna koju kavu, stari puši… s vidnim trzajem tijela na svaki čudan zvuk. Upalili smo radio. Javljaju se žene i djeca vojnih lica. U pozadini čujem: „Nemojte pucati po nama, nemojte ubijati nevine ljude! Tata, predajte se! Tata, dođi kući! Susjed, pa što smo ti mi krivi…“

Malo zbunjeni, malo tužni, malo uplašeni, stišamo zvuk… kreće nagađanje u našim glavama.

„Do kad to bude trajalo, što misliš?“ pita moj tata.

Njemu na pameti samo krov. Čim prestane uzbuna, on ide popraviti krov da ne počne padati kiša. I sve to sada, dok slušamo kišu metaka oko sebe. A onda pogleda on kroz prozor i veli: „Evo, sad manje praše. Sad je mir. Idem ja kod Vlade pa se bumo kartali dolje kod njega. Da nam ne bude dosadno. Samo da ne počne padati kiša. Čim stanu pucati, ja idem na krov. Jel imaš tu šah?“ pita mene.

„Nemam, gore je kod vas!“ kažem ja. „Ima Vlado. A i tko će sada igrati šah!?“ pitam ga.

Već je otvorio vrata kad smo začuli glas vojnika: „Dolje, brzo, na zgradi je snajperist.“

A stari, vidim ga kroz prozor, mahne rukom i nastavi hodati. S usana mu čitam: ‘Ko ga jebe’, no ipak primjećujem da je malo požurio korake do vrata susjedove kuće.

U kuhinji susjedi s klincima nešto raspravljaju oko toga tko će gdje spavati i trebaju li zvati nekoga. Prolazi vrijeme, vani još više vojnika.

Sada više nikome nije smiješno. Pogledam iza zavjese, a na balkonu zgrade netko puca u zrak iz automatske puške. Ne vjerujem da to gledam! Čujem iza leđa:

„Kad bi znali kada će to biti gotovo? Šta ćemo kuhat’?“ pita stara.

Klinci u glas: „Palačinke!“

Da odemo gore po mlijeko i meso u škrinju?, pomislim ja. Imamo samo podravka juhu i kruh. Kobasice i jaja smo pojeli. Vode imamo… još. Nema voća ni limuna za čaj.

Odjednom se začuje strašna eksplozija, kuća se sva zatrese, gotovo kao da se pomaknula u zemlji.

„Isuse, što je to?“ prva se javi susjeda.

Ispred kuće se svi uskomešali, zvoni telefon. Susjed veli da se vidi nekakva ogromna gljiva tam na brdu.“ Kru’te, negdje se diglo sve u zrak…“

Muk. Nitko se nije ni pomaknuo. Izvana čuju se povici koje niti ne pokušavamo razaznati. Susjed veli da je gljiva ko u Hirošimi.

„Jel imate kave dosta?“ pita on. „Ne bu to brzo gotovo. Vele Varaždinci da idu u gornji red. Tam je onaj tenk sve srušio.“ Ponovno muk. Još mukliji.

„Ajd, čujemo se!“ Grobna tišina. Pogled u zrak. Pogled u pod. Nikako nikome u oči.

Odem tada do vrata te kažem preostalim dečkima da odu gore kroz balkon, da nam donesu meso iz škrinje i još kave. I sebi da uzmu, ako im što treba. Neće biti dosta ovo što imamo, ako to bude još trajalo. Bez mesa i kave se ne može!

Na radiju još uvijek zovu mame, djeca sad već plaču, javljaju što se događa, a ja znam da za sutra ujutro trebam završiti nešto za posao. Neću sada paliti računalo da mi se sve ne obriše, ako nestane struje. Budem ujutro! Valjda do tad bude sve gotovo. Tu se zaledim. Što…bude  sve gotovo?

***

Gladna, neispavana, u nevjerici…odlučim! Idem u Namu po hranu već oko devet sati, odmah  drugi dan ujutro. Uzbuna je prestala tko zna kad. Ne znam ni kako su drugi spavali. Znam samo da su Vlado (susjed) i Ivo (moj tata) išli na krov posložiti crijepove, da ne bi padala kiša.

Dok su oni brojali metke po terasama, rupe na krovu i sve srušene kuće u prvom redu preko puta vojarne, svima su davali izvješće i upute što ćemo i kako…a ja sam već bila u Nami.

Ljudi nekako kao da su u slow-motionu… Biraju voće, povrće, uzimaju mlijeko, kruh… Ne jedan, nego po više komada… vreća. Kutija. Flaša.Krenem prema limunu, jer ako bude opet uzbuna, treba mi za čaj… i mislim si…što još bude trebalo… kad opet začujemo zvuk uzbune. Što sad? Moram do blagajne sve to platiti!

„Ne na blagajnu!“ viču prodavačice. „U podrum, brzo, svi u podrum!“ Slow motion opet, magla i ne mičem se. Ljudi trče sa stvarima, nekima ispadaju, a neki uzimaju još više s polica… gledam prema blagajni, nema prodavačica. Što ću sad sa stvarima? Opet začujem:

„Ajde, u podrum, svi!“  Krenem i ja. Nađem se u donjem dijelu Name, tamo gdje se parkiraju kamioni za dostavu. Jedan vozač baš ulazi u svoj kamion pa kreće. Prvo što mi je palo napamet je da moram doći do kuće. S hranom. Vidim prodavačicu, dajem joj novce, ona neće, a ja istovremeno vičem vozaču: “Čekajte mene, mogu li s vama?“ Bacam prodavačici novce u krilo. Vozač nabrzinu klimne glavom te ja bez razmišljanja uskočim u kamion.

Pod uzbunom! Sa stvarima! Hrana i wc papir mi u krilu. Ruke podrhtavaju. Riječi ne dolaze. Negdje kao iz daljine čujem glas vozača koji pita gdje da me ostavi. Izgleda da sam nešto rekla jer se čulo nešto kao da će stati kod Sirovine, a dalje kak mi bog da. Gledam kroz zamrljano staklo. Na ulici ni žive duše. Sa svih strana porušeni krovovi, izrešetane fasade, razbijeni prozori.

„Evo, idete tu van!“ zvučalo je kao da mi je to nekoliko puta rečeno. Nekako nevoljko izađem te se zahvalim čovjeku. Miris motora kamiona, mahanje rukom. Prelazak na drugu stranu ceste u totalnoj tišini. Požurim čvrsto stišćući hranu. Tko zna jesu li oni ljudi još u podrumu robne kuće!?

Tko zna jesu li još svi kod mene u kući!? Tko zna do kada ce trajati ova uzbuna?

U mrtvoj tišini penjem se uz brdo do kuće. U glavi mi se vrte slike. Čujem unutarnje glasove od jučer…makni se od prozora… glavu dolje… snajper je na zgradi… Pogled mi automatski krene na vrh zgrade. Noge mi se malo zatresu, ali idem ja bržim korakom dok teglim sve što sam kupila. Nemam pojma što. Valjda sam ostavila dovoljno novaca?! Krajem oka vidim da se na jednom prozoru miču zavjese. Čvrsto primim vrećice… Neće valjda pucati?! Limun će mi otići niz brijeg, ako mi pogodi vrećicu. Ništa se ne čuje. Nema ekipe s onog balkona. Nestala i ova sjena iza zavjese. Na mojoj kući vrata zatvorena, ali je oko breze nered. Vidim odjednom moja mama maše, kao ajd požuri se, jesi ti normalna, uzbuna je, sad će avioni, tenkovi, granate… A ja si mislim… da sve ostavim kod kuće i odem raditi?! Čim oglase prestanak uzbune, tada ću. Moram i u autoškolu. Voziti. Jebote, kak ću to sad još?

Misli se nepregledno i nezaustavljivo vrte. Komešaju. Guraju.

Na stolu svega k’o na Božić’. Ostalo i nakon vojnika i svih susjeda. „Ne idu više u podrum“, kažu starci.

„ Ak’ ih pogodi, pogodi. Nek se jebu svi.“

„Kakve vreće s pijeskom? Gdje da ja to sad navlačim?“  kaže stari.

Krov je cijeli, par gelera se samo odbilo od cigle. Dečki su svi ostali živi, otišli su i lijepo smo se pozdravili.

Pitam ja hoće li tko čaj s limunom? Neće, taman su skuhali kavu. A i pili su svi rakiju da dođu k sebi. Susjed zove na kartanje… Veli, došli su mu prijatelji čija je kuća srušena. Treba se pomoći ljudima!

Od tada pa nadalje u mojoj glavi sve se događalo  kao u filmu. Ide trailer s natpisom „Svaka slučajnost s pravim osobama slučajna je.“  Moje tijelo bilo je tu, no  glava je odlučila da se to meni u zbilji ne događa. To je film. Tragikomedija u trajanju od 2,3,4 ko zna koliko godina. Scene se izmjenjuju k’o u omnibusu. Vi ih povežite . Ja samo snimam svojim osjetilima. Za mnoge od njih  moja bi pokojna baka rekla : „Baš je to istina! Kao i svaki put dok bi se nekoliko puta auto prekretao niz liticu u nekom filmu, ili dok bi Stanio i Olio udarali jedan drugog s daskom po glavi, ili dok bi motori preskakali jedni druge.“

Sada, da je tu, mahnula bi baka rukom, kao da su svi prevaranti i da ništa nije stvarno. Ni cik-cak trčanje vojnika ni gljiva ni srušene kuće u prvom redu preko puta kasarne. Odmah iza naših. Mi smo drugi red. Po prvi puta u životu mi je bilo drago da sam građanin  drugog reda. Nama su ostali samo geleri te pokoja rupa, pogažen vrt te polomljena grana. Njih bi baka već išla skupljati i pograbljati. Sve što su vojnici pregazili po vrtu. Vikala bi…“da bi im noge ona polomila samo da je vidla koji je od njih moro baš u paradajz stati. Vrag vam i rat i pucanje i avione! Jel vam nije dosta bilo? Sve su mi zgazili!“

****

Po tko zna koji put opet kreće uzbuna. Čuju se već avioni!

„Majku ti, sad moramo opet u podrum k tebi“, kaže stara. Taman krenemo, kad prasak neopisivi. Okrenem se da se uvjerim je li tko pogođen. Moj se stari baca pod stepenice k’o da skače u more na glavu. Stara i ja vrisnemo. Gledamo je li živ. Je!  I mi smo žive. Ništa poslije praska! Samo se stari drži za glavu i dere se:

„ P…. vam materina svima!!! Koji su to kreteni! Koji je to k…. bio?“  Nemamo pojma.

Evo susjed viče da je neki debil u avionu probio zvučni zid. Mi nemamo pojma ništa o zvučnom zidu, samo znamo da je stari svojom glavom razbio naš zid i da ima kvrgu na glavi. O bože, idem li sada raditi ili što sad!?

U tom trenu zazvoni telefon. Moj instruktor vožnje, sav zabrinut, najavio mi je  da moram odvoziti još par sati između uzbuna, a  onda na ispit. U  šali ga pitam misli li pod uzbunom.

On smrtno ozbiljan odgovara: „ Ni u ludilu, ali rat ili ne, ti vozačku moraš dobiti.“ Moje misli ponovno lutaju. Pa koliko i kako ću zaraditi za platiti vožnju, ako budu stalno uzbune i nitko ne bude radio? Na to on, kao da mi misli čita, kaže da novci sada nisu važni, glavno da ostanemo živi. I da ne pogode policijsku zgradu! Onda nema vozačke.

Super!!!! Idem onda raditi…

Drugim riječima, pretvarati se da je super, da nije rat, da nema pucnjave niti zračnih napada, da sam sretna što imam posao.

Najnovije:

Mobile Africa

Teaching English is not only my job, it is my passion, my pride and joy, my morning coffee, my daydream, my night sleep. I try

Nedjeljni doručak

Dragi čitatelji, scene rata, koje sada gledam, vraćaju misli na moje devedesete – kroz oči mlade, do tada neopterećene djevojke. No, povijest se ponavlja i

The Moon

A short story about a little girl who wants to go to the Moon. It is free! Hope you’ll like it.