Da ti rit vidi puta

„Ide mi se negdje, a ne znam gdje!”

„Ide mi se negdje, a nemam s kim!”

„Ide mi se negdje, a nemam novaca!”

„Ide mi se negdje, a ne mogu dobiti godišnji!”

„Ide mi se negdje, ali ne usudim se bez agencije!”

„Mrzim se pakirati!”

„Mrzim aerodrome!”

„Mrzim gužve!”

„Mrzim shopping!”

„Bojim se aviona!”

„Bojim se plaćati karticom!”

„Ne zanimaju me putovanja. Čemu trošiti novce kad sve imaš na Internetu?! Vidio si jednu crkvu – vidio si sve!”

„Kakav motor ili bicikl? Pa ja to ne mogu zamisliti!”

„Šator? Ni u ludilu!”

„Kamp kućica? Pa radije onda ostanem doma!”

„Lako je tebi kad imaš novaca!”

„Lako je tebi kad znaš engleski!”

„Lako je tebi kad ne moraš toliko raditi!”

„Joooj, dosadni ste s tim pričama o putovanjima! Ne mogu si to svi priuštiti!”

„Ide u New York, a nema za režije!”

„Sada ,kad treba platiti lijekove, nema novaca!”

„Ona je posvuduša!”

„Dobro da još nisu stavili sliku i kak seru na Instagram!”

„Vama svima treba pažnje pa zato sve objavljujete! K’o da je nekoga briga 

gdje ste bili i što ste vidjeli?!”

I mogu ja tako još tri dana. Ali kako je svakog gosta tri dana dosta, dosta je i primjera rečenica o tome kako, zašto, s kim i gdje bi netko putovao. Ili još bolje, zašto ne bismo išli nikuda. Zašto oni koji putuju, kako god da putuju, idu svima na živce kada o tome pišu ili stave slike na društvene mreže? Tri stranice bile bi previše. Da ne ispadne da mi treba pažnje ili da sam posvuduša. 

Ali moram vam ispričati jednu priču o ženi koja nije imala ništa. Kada je bila mlada, radila je svašta: pomagala u polju, prala i peglala rublje drugima. Živjela je u kući sa svojom kćerkom i njezinom djecom. Mirno sjedila kraj peći  zimi, a na verandi  ljeti našivavala, štrikala, štikala. Poneki rad bi uspjela i prodati. Novce od prodaje podijelila bi na tri dijela: jedan za kuću, jedan za djecu i jedan sakrila za crne dane. Kada bi njena kćer i djeca išli nekome u goste ili na neki kratki izlet, nikada nije htjela ići  jer su to bila bezvezna događanja – samo da vam rit vidi puta! Kada bi se društvo vratilo, samo bi im rekla: „Evo ih. I gladni i žedni sad budu cijeli tjedan. K’o vas je tjero.“ 

A onda, jednog dana, kada se pričalo o tome da će se ići na more jer mala slabo diše i bole ju sinusi, a nije bilo baš previše novaca, dođe ona do grupe usred žestoke rasprave, stavi hrpu novaca na stol i bez ikakvog objašnjenja -ode. 

Muk. Nitko ne dira novce i ništa ne pita. 

Iz daljine se čulo: „Sad nemaju novaca. A kad idu da im rit vidi puta, onda imaju.“ 

Od tog dana, svi su imali tri hrpe. Jednu za kuću, jednu za djecu i jednu za crne dane. A što su za nekoga crni dani, znaju samo oni. I kako će se koja hrpa zvati, bitno je onome koji ih stvara. I da ti rit vidi puta može nekome pripasti u hrpu crnih dana. Dana kada ti treba odmora, mira i punjenja baterija. Ali ne diraj druge dvije hrpe, kako god se one zvale! 

Najnovije:

Mobile Africa

Teaching English is not only my job, it is my passion, my pride and joy, my morning coffee, my daydream, my night sleep. I try

Nedjeljni doručak

Dragi čitatelji, scene rata, koje sada gledam, vraćaju misli na moje devedesete – kroz oči mlade, do tada neopterećene djevojke. No, povijest se ponavlja i

The Moon

A short story about a little girl who wants to go to the Moon. It is free! Hope you’ll like it.