Arts and crafts – izrazi se drugačije

“When my daughter was about seven years old, she asked me one day what I did at work. I told her I worked at the college- that my job was to teach people how to draw. She stared back at me, incredulous, and said, “You mean they forget?”” – Howard Ikemoto (June 12, 1939 – Dec. 31, 2020)

„Kada je moja kćerka bila stara oko sedam godina, pitala me jednog dana koji je moj posao. Rekao sam joj da radim na koledžu, da je moj posao učiti ljude crtati. Pogledala me u nevjerici i rekla: „Zar oni to zaborave, tako misliš?”– Howard Ikemoto (June 12, 1939 – Dec. 31, 2020)

Baš volim ove dječje reakcije. I tijekom sata i izvan školskih klupa, a ovih dana i online. Njihova iskrenost, mašta, prihvaćanje i interpretacija onoga što vide, čuju ili pročitaju izvlači svakodnevno i ono dječje iz mene. Kao da zaista tijekom života zaboravimo nešto što djeca rade instinktivno i bez razmišljanja. Njima je to prirodno i nešto što ne moraju učiti. Eto, tu je! I super je tako kako oni to rade i vide.

Nekada davno, prije nekih 18 godina, naši kućni prijatelji dolazili bi sa svojim malim dječakom na druženje. Djeca k’o djeca, uvijek bi nešto htjela što, naravno, nisu smjela, a najdraže bi im bilo trčati blizu stepenica koje su poprilično strme, ili pak razbacati igračke po podu i igrati se s onima koje proizvode najviše buke. Da ne bi morali tu buku stalno slušati, moj suprug bi im postavljao razna pitanja, samo da im odvuče pažnju od ladice s igračkama. I jednom prilikom, jednoga trenutka, naš mali prijatelj bio je na rubu plača jer nešto nije smio, a moj ga suprug sretno upita:
„Vito, jel’ ti voliš papati travu?”
Vito u čudu podigne glavu i odgovori: „Ne voooojim!” I dalje je gledao u supruga zainteresirano, no ipak pokušavajući odraditi radnju koju nije smio.
„A jel’ voliš papati gliste?” nastavio je suprug.
„Ne vooojim!” odgovara Vito istim tonom.
„A meso?”
„Vooojiiim!” sada je već postajao malo opušteniji, zaboravljajući na ladicu s igračkama.
„A jel’ voliš mamu i tatu?” uz osmijeh ga je tada upitao moj suprug.
Vito ga pogleda, vidno zamišljen te mu zbunjeno odgovori: „Vojim, ali ih ne vojim papati.”

Nedavno, netom iza kiše, pojavila se duga. U ulici su se igrala djeca i, potjerana kišnim kapima, razbježali se svojim kućama uz veseli smijeh i ciku. Gledala sam ih s balkona i pomalo im zavidila na toj bezbrižnosti. Jedan mali šestogodišnji dječak trčao je kao da mu gori pod nogama i ubrzo nestao u dvorištu, no nije prošla niti minuta i evo ga natrag ispred moje kuće, tužno gleda u mene i kaže:„Slavica, pojavila se duga, pitao sam tatu da idemo na njezin kraj po blago, a on mi ne da.”
„Ali Jakove, to ti je jako daleko, ne možemo mi tako daleko hodati!” Mislila sam da će ga hodanje spriječiti.
„Pa uzmi auto!” ko’ iz topa izvali Jakov.
„Nemam toliko benzina. Kada bude opet duga, ići ćemo prvo po benzin!” odgovorim mu.
To ga je malo smirilo i cijelu priču o blagu na kraju duge ovjekovječili smo fotografijom gdje on s mojeg balkona prstom ‘dodiruje’ dugu uz obećanje da neću zaboraviti kupiti benzin za drugi put. Mislite da je zaboravio? Naravno da nije, ali  shvatio je da je to mjesto jako daleko i da je bolje da idemo kada ne bude morao ići u školu.

U jednom prvom razredu učili smo što volimo, a što ne volimo jesti, gledati, čitati i, kako ne znaju pisati niti je potrebno znati, zamolila sam ih da nacrtaju nešto od toga na ploču. Jedan po jedan dolazili su i crtali kredama u boji. Sve je bilo u redu, sve dok jedan učenik nije nacrtao ovo:

Pitali smo ga sve što smo znali i na engleskom i na hrvatskom, no nikako pogoditi. Saznali smo da je hrana i da svi to vole, da nema ‘čeljadeta’ koje to ne voli. Da nije čokolada, da nije pizza, da i ja to sigurno volim, ali da ne zna jel’ ja to znam napraviti baš dobro. Da bi on to jeo svaki dan, ali mu mama i tata ne daju. Ali što? Nikako saznati! Nakon desetak minuta morali smo se predati i dobili odgovor: „PA KOTLOVINA!” I bio je u pravu, ja ne znam raditi kotlovinu, hahahaha.

Isti dan, starija grupa  trebala je opisati svojeg najboljeg prijatelja ili samo jednog učenika iz razreda, ako baš ne mogu reći javno tko im je najbolji prijatelj. Da se ne bi netko naljutio. I opet, igrom slučaja, jedan dječak, star 10 godina, opisuje svog najboljeg prijatelja:
“He has a square head. He has no hair. He is quiet and loud. He has buttons. He is with me all the time and lives in my house!”
Izgubili smo i tu bitku. Nitko nije pogodio. Zamolili smo ga da nacrta svog prijatelja na ploču. I znate što je nacrtao? TELEVIZOR!

A ovo ćete sigurno odmah pogoditi što je:



Neću vas držati u neizvjesnosti:
To je Picasso Easter egg! (10 godina stara djevojčica)
Imamo i papirnu verziju.

Kreativnosti i načinu izražavanja crtanjem nema kraja. Potičem ga i obožavam u radu sa svim starosnim skupinama. Čak i odrasli vole ponešto nacrtati i vole Quickdraw, Pictionary, Draw & Guess.

Znam. Meni nikada nije dosadno, okružena malim i velikim crtačima, uvijek ću tražiti nove izazove! Baš kao i moji prijatelji iz ovog bloga.

Najnovije:

Mobile Africa

Teaching English is not only my job, it is my passion, my pride and joy, my morning coffee, my daydream, my night sleep. I try

Nedjeljni doručak

Dragi čitatelji, scene rata, koje sada gledam, vraćaju misli na moje devedesete – kroz oči mlade, do tada neopterećene djevojke. No, povijest se ponavlja i

The Moon

A short story about a little girl who wants to go to the Moon. It is free! Hope you’ll like it.